Brza moda – zašto ju izbjegavati?

Često čujemo da se priča o problemima koje donosi brza moda i o zagađenju koje uzrokuje, međutim na tome priča staje. Kako bi ti pomogli promisliti navike kupovanja brze mode donosimo tri glavna problema koje uzrokuje industrija brze mode.

Brza moda ili fast fashion pojam je koji se odnosi na ‘jeftino proizvedene i cijenom pristupačne odjevne predmete koji kopiraju najnovije stilove modnih pisti, brzo se proizvode i dolaze u trgovine kako bi maksimizirali zaradu od trenutnih trendova’. Pojam je prvi put upotrijebio New York Times početkom 90-ih, kada je Zara stigla u New York. NY Times opisao je Zaru kao fast fashion brend kojem je cilj da odjevni predmet od faze dizajna dođe u trgovine za samo 15 dana.

Brza moda – drugi najveći zagađivač

Brze i vrlo neodržive prakse industrije brze mode značajno doprinose zagađenju, iscrpljivanju resursa i krizi upravljanja otpadom. Prema izvješću zaklade Ellen MacArthur, jedne od najvećih zaklada za cirkularnu ekonomiju, modna industrija odgovorna je za 10% globalnih emisija ugljičnog dioksida što je više nego svi međunarodni letovi i pomorski prijevoz zajedno. Proizvodnja poliestera, uobičajenog materijala u brzoj modi, godišnje ispušta oko 706 milijuna tona stakleničkih plinova, a bojenje i tretiranje tekstila drugi je najveći zagađivač čiste vode u svijetu, nakon poljoprivrede.

U svijetu u kojem smo realno zabrinuti zbog utjecaja globalnog zatopljenja ovakvi statistički podaci su zastrašujući. Program Ujedinjenih naroda za okoliš (UNEP) procjenjuje da modna industrija godišnje troši oko 93 milijarde kubnih metara vode, što je dovoljno da zadovolji potrebe pet milijuna ljudi. Također, svake godine u oceane se ispusti 500.000 tona mikrovlakana, što je ekvivalentno 50 milijardi plastičnih boca.

I dok iz ovih podataka vidimo da je tempo koji diktira industrija brze mode neodrživ, poslovni modeli vodećih brendova brze mode potiču potrošače da kupuju i odbacuju odjeću neviđenom brzinom.

Brza moda ne mari ni za prirodu ni za ljudska prava

Brza moda osim što zagađuje okoliš svojim tempom proizvodnje krši i ljudska prava tražeći uvijek jeftiniju radnu snagu. Mnogi odjevni predmeti proizvode se u zemljama u razvoju gdje su zakoni o radu slabi, a uvjeti u tvornicama opasni. Radnici često rade duge sate za niske plaće u nesigurnim uvjetima.

Tragedija urušavanja tvornice Rana Plaza u Bangladešu 2013. godine tragičan je dokaz toga. Eksplozija u tvornici Rana Plaza ubila je 1.100 ljudi i ozlijedila još 2.500. U istoj godini u SAD-u su trgovine brze mode prodale odjeće u vrijednosti 340 milijardi dolara. Velik dio odjeće velikih brendova brze mode proizveden je upravo u Bangladešu. Ta tragedija nije bila izoliran slučaj; između 2006. i 2012. više od 500 bangladeških radnika u tekstilnoj industriji poginulo je u požarima u tvornicama. Bangladeš nije jedina zemlja u kojoj je eksploatacija radnika u tvornicama brze mode slučaj, zemlje u kojima se odvija velik dio proizvodnje su Indija, Kina, Pakistan, Indonezija, Vijetnam, Kambodža i druge.

Gdje završi sva odjeća kad napusti ormare?

Osim što se ekspolatacija radnika brze mode većinom događa u zemljama slabijih ekonomskih mogućnosti, te iste zemlje nose se s problemima i otpada koji nastaje megalomanskom proizvodnjom industrije brze mode. 

Upravljanje otpadom koji proizvodi industrija brze mode ogroman je problem, godišnje se generira oko 92 milijuna tona tekstilnog otpada, od čega veći dio završava na odlagalištima ili se spaljuje, ispuštajući toksične kemikalije u zrak. Samo mali dio odjeće se reciklira, a proces recikliranja sam po sebi je energetski intenzivan i nije uvijek izvediv za odjeću od miješanih vlakana.

Količina otpada prevelika je za većinu odlagališta otpada. Bez mjesta za odlaganje, odjeća se odlaže na ilegalna odlagališta. Prema National Geographicu, jedno od tih odredišta je lučki grad Iquique u Čileu koji je jedna od najvećih južnoameričkih luka slobodne trgovine, gdje se roba može uvoziti i izvoziti bez uobičajenih poreza i naknada. Zbog toga se svake godine milijuni tona odjeće dovoze u Čile što tu zemlju čini jednim od najvećih svjetskih uvoznika rabljene odjeće. Prošle godine, čileanska carina prijavila je dolazak 46 milijuna tona odjeće.Po dolasku, odjeća se sortira prema kvaliteti. Bolji kvalitetni odjevni predmeti se izvoze, a najčešće je kvaliteta odjeće toliko niska da se veliki dio smatra bezvrijednim i završava u pustinji Atacama.

Pustinja Atacama nije jedino groblje brze mode u svijetu. Od Indije do Gane, neželjena odjeća tvori brda otpada oko naselja i na plažama. Ova divlja odlagališta odjeće imaju strašne posljedice za lokalne zajednice i okoliš. Većina odjeće, napravljena je od materijala poput poliestera i najlona koji se ne razgrađuje te je osuđena na stajanje na odlagalištima stotinama godina, što dovodi do zagađenja i kontaminacije vode. Kako bi riješili problem otpada te se hrpe odjeće često pale, ispuštajući oblake otrovnih para.

Što možemo učiniti kao pojedinci?

Promjene koje mi kao potrošači možemo napraviti su male, ali mogu biti značajne. Za početak možemo pokušati preispitati svoje navike kupovine, kupovati manje odjeće loše kvalitete i kupovati rijeđe, ali kvalitetnije odjevne predmete. 

Kupnja rabljene odjeće također je jedno od rješenja. Kupnjom rabljene ‘second hand’ odjeće  staroj odjeći dajemo novi život i sprečavamo da ona završi negdje na odlagalištu. 

Možemo se pokušati educirati o tome koji brendovi se fokusiraju na održivost, koriste ekološki prihvatljive materijale i usvajaju etičke radne prakse. Također možemo kupovati od lokalnih dizajnera koji proizvode male količine kvalitetnije odjeće. 

Prije kupnje pitajte se “Tko je napravio moju odjeću?”, što je jedna od misija udruge Fashion Revolution, najvećeg svjetskog pokreta za modni aktivizam, koji mobilizira građane, brendove i donositelje politika kroz istraživanje, edukaciju i zagovaranje. 

Osim toga, možemo pokušati odabrati političke opcije koje će provesti vladine regulative za rješavanje ekoloških i društvenih utjecaja modne industrije, poput politika usmjerenih na smanjenje emisija ugljika, reguliranje upravljanja otpadom i provođenje pravednih radnih praksi.

Sve su to mali koraci, ali bez malih koraka teško ćemo ikada doći do velikih promjena. 🙂